“Sanja, daj napravi neki tečaj za virtualne asistente!”

- Nije mi to zanimljivo.

“Ali to ti je laka lova! Pa vidiš kako <ime više nije poznato ni redakciji> u Srbiji mlati pare… “

- Vidim, ali neću.

“Bedasta si”.

- U to uopće nema sumnje.

Otprilike je tako tekao jedan moj razgovor prije 4 godine. Bilo je takvih razgovora više. Ima ih i danas. Periodično bi mi netko dobronamjerno uletio sa savjetom i pitanjem zašto ne radim tečajeve za virtualne asistente. Ili bi me netko pitao treba li mu takav tečaj (što je sad i bio trigger za pisanje).

Pitanje je skroz na mjestu. Savjet koji sam dobila je dobar. Financijski i poslovno gledano, to bi bio prirodan slijed i vrlo logičan potez za mene prije 4 godine, a možda i danas.

U to vrijeme virtualna asistencija u Hrvatskoj je bila velika novost. Tečajeva za virtualne asistente nije bilo (nula), a sve više ljudi se zanimalo za to. Bila sam na pravom mjestu u pravo vrijeme jer sam u to vrijeme bila netko tko je relativno dobro poznat u toj maloj niši.

Pa ipak, ideja da držim tečajeve za virtualne asistente me jako odbijala. Dijelila sam znanje o virtualnoj asistenciji kroz blog postove, video materijale, postove na društvenim mrežama, odgovarala na hrpe mailova i poruka. Kasnije otvorila FB grupu kad mi se više nije pisalo iste odgovore koje vidi samo ta jedna osoba.

Taj način mi je bio OK. Format tečaja za virtualne asistente mi nije bio OK.

Teško mi je racionalno objasniti u čemu je razlika. Dobar dio mojih razloga svodi se na osjećaj, na pretpostavku.

I da, moguće je da sam potpuno u krivu.

Moj osjećaj kaže da onaj kome stvarno treba tečaj za virtualnog asistenta ne bi ni trebao biti virtualni asistent. Ili, da nikad neće postati vrhunski virtualni asistent. Ili, to nije virtualni asistent s kojim bih ja rado surađivala i kojeg bih rado angažirala.